Aronija

 

aronija-sliderAronija je rod listopadnih grmova koji se sastoji od dviju vrsta, podrijetlom s istoka Sjeverne Amerike. Drvo aronije naraste najčešće 1-6 m, bujnog je rasta, a ljudi je rezidbom oblikuju kao manje drvo. Najčešće obitava u vlažnim šumama i močvarama. Aroniju često ljudi uzgajaju kao ukrasnu biljku. Poznato je kako su nakon nuklearne katastrofe u Černobilu plodovi aronije korišteni za ublažavanje zdravstvenih tegoba ozračenih osoba. Zbog visokog stupnja otpornosti na mraz, izdrži zimu i do -47°C. Zato je mnogi nazivaju sibirska borovnica. Tako se aronija naselila u Rusiji, Finskoj i Švedskoj. Također je otporna i na sušu, kukce, zagađenja i bolesti.

OPIS

Oprašuju je pčele i vjetar, a u jesen listovi mijenjaju boju u crvene nijanse. Listovi aronije su jednostavni, poredani naizmjenično. Cvjetovi su mali, sastoje se od pet latica i pet čašičnih listića. Plodovi su joj bobice koje nisu jestive svježe jer su gorka okusa (osim crvenoplodne aronije), ali se često koriste u pripremi vina, džema, čaja, sirupa, kompota, likera, itd. Također se koriste kao začin i boja u pićima i jogurtima. Plodovima aronije se hrane ptice, te njezine sjemenke rasprostranjuju izmetom.

VRSTE ARONIJE

Crvenoplodna aronija (lat. Aronia arbutifolia) naraste 2-4 m u visinu, rjeđe 6 m. Listovi su joj 5-8 cm široki. Cvjetovi su joj bijeli ili blijedo ružičasti, otprilike 1 cm široki. Plod je jestiv, crven, 4-10 mm širok i otporan na zimu.

Crnoplodna aronija (lat. Aronia melanocarpa) naraste u visinu malo manje od 1 m, a rijetki primjerci su narasli 3 m. Listovi su najčešće 6 cm široki. Cvjetovi su bijeli, imaju 1.5 cm širine. Ispočetka je plod crvene boje. Kad naraste, plod je crne boje, veličine 6-9 mm.

Ljubičastoplodnu aroniju (lat. Aronia × prunifolia) hibrid. Cvijeta od travnja do srpnja. Plod joj je tamnoljubičaste do crne boje, 7-10 mm širok.

POVIJEST

Aronija je dospjela u Europu iz istočnog dijela Sjeverne Amerike. Navodno su je poznavali tamošnji Indijanci, njene plodove su sušili i upotrebljavali za zimske pogače. Aroniju kao hranu i lijek su prvi počeli upotrebljavati sjevernoamerički Indijanci. Kako plodovi aronije dugo vremena ostaju na grmu i ne kvare se, Indijanci su se hranili njime, plodove su sušili i mljeli, te miješali sa životinjskom mašću i osušenim mesom. Sušeni plodovi aronije bili su hrana za zimu, te lijek protiv želučanih i crijevnih tegoba. Osim zrelih plodova, sjevernoamerički Indijanci su kao lijek upotrebljavali i listove i koru aronije. Ljeti su sušili listove i koru, pripremali su čaj, koji su koristili kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja iz rana.

U Europi je Aronija privukla pažnju zbog svoje ljepote, jer su njeni bijeli cvjetovi jedni od najljepših cvjetova grmolikih biljaka. Godine 1972. crnoplodna aronija je primila nagradu Kraljevskog vrtlarskog udruženja u Engleskoj. Prvi put se je u Europi spominje oko 1816. u Ukrajini, te je sve do početka dvadesetog stoljeća uzgajana isključivo kao ukrasni grm. Jednom su je u većoj količini posadili također u Sloveniji, iako nije bila posebno prihvaćena, prije svega zbog nepoznavanja ljekovitih svojstava, koja aronija nudi.

Prva uzgojna sorta stvorena je od strane ruskog biologa i pomologa Ivana Vladimiroviča Mičurina još krajem 19. stoljeća, uz napomenu da se uzgoj počeo širiti tek nakon njegove smrti 1935.

Dotični je uzgojio i više hibrida aronije i jarebike (“Burka;”Likjornaja”,”Titan”), po današnjim genetskim istraživanjima u hibride ovog porijekla spadaju i sorte “Viking”, “Nero”,”Aron”,”McKenzie” i “Galicjanka”

Prve uzgojne površine bile su posađene 1946. u Altajskoj oblasti današnje Rusije ( nakon 10 godina probnog uzgoja!), a 1969. je tamo pod Aronijom bilo oko 1000 ha. Oko 1948. zasađena je i u okolici ondašnjeg Lenjingrada i to oko 40 ha. Godine 1953. počinje je se saditi i u tadašnjoj Latvijskoj SSSR. Također je se počinje saditi i u Estonskoj SSSR oko 1958.

U Hrvatskoj se biljka uzgaja oko 10 godina, no broj proizvođača stalno raste, uz napomenu da se biljka intenzivno kod nas uzgaja na svega oko 20 ha

Odabir mjesta sadnje i priprema zemljišta za sadnju

Aronija ima, u odnosu na druge voćne vrste, skromnije zahtjeve u pogledu kvalitete zemljišta i položaja sadnje, no ipak s ispravnom pomotehnikom osiguravamo kvalitetniji i bolji urod. Optimalna količina oborina 500 – 600 mm godišnje. Aronija dobro podnosi teža tla i tla višom razinom podzemne vode, gdje druge vrste voća, poput jabuka i višanja, ne uspijevaju. Pri sadnji aronije jedino treba izbjegavati ekstremno suha, pješčana tla i zasjenjena mjesta.

Mraz gotovo uopće ne može naškoditi stabljici i cvijetu aronije. Ozbiljna oštećenja od smrzavanja mogu se očekivati tek pri temperaturama od -23°C početkom zime i na -30°C sredinom zime. Kritična temperaturna granica tla iznosi -11°C.

Aronija je biljka koja se dosta dobro prilagođava različitim tipovima tla, no treba napomenuti da ćemo na kvalitetnijem i bogatijem tlu imati sigurniji i veći prinos. Optimalan pH je između 5.5 i 7 Za pravilan rast i razvoj tijekom godine, Aroniji treba osigurati od 500-600 mm/m2. Ovu količinu oborina, no nažalost najčešće ne pravilno raspoređenu, imamo na čitavom području ontinentalne Hrvatske i dijelovima Istre i Primorja. Visoke temperature tijekom ljeta i niska vlažnost tla mogu izazvati povećanu trpkost i oporost plodova.

Poželjno je da mjesto sadnje ima južnu ekspoziciju (izrazito heliofilna biljka ) i dobru cirkulaciju zraka. Aronija najbolje uspijeva na strukturnom tlu, dobre opskrbljenosti organskim tvarima.

S pripremom zemljišta trebalo bi krenuti godinu do dvije prije sadnje, kako bi se povećao sadržaj organske materije, uskladila kiselost zemljišta (ukoliko je to potrebno), suzbili problematični  korovi i površina dovela u optimalno stanje za sadnju. Kod organske proizvodnje, sa suzbijanjem korova treba početi 2–3 godine prije sadnje i to uzastopnom sadnjom usjeva koji suzbijaju nicanje korova, a ujedno obogaćuju zemljište hranjivim tvarima i poboljšavaju strukturu zemljišta i mehaničkom obradom zemljišta.

GNOJIDBA PRIJE SADNJE

Uz pripremu zemljišta za sadnju jedan od preduvjeta za stalne prinose je i meliorativna gnojidba.

ODABIR SORTE I KVALITETNE SADNICE

Sadni materijal osnovni je preduvjet za postizanje stabilnosti i optimalnog prinosa.

SADNJA

Razmak sadnica ovisi o načinu uzgoja. Prema našim iskustvima za komercijalne plantaže optimum iskorištenosti površine i planiranog prinosa se postiže sadnjom 3,8 m X 1,2m no ima uspješnih plantaža s među rednim razmakom od 0,8m. Ukupan broj sadnica za 1 ha ( 10 000 m ) hektar izračunava se po formuli: 10000/3,8/1,2 = 2192 sadnice na 1 hektar. Ako se berba planira vršiti  strojno, preporučuje se razmak od 3.8-4 metra x 1-1,2 metra. Bitan aspekt kod planiranja plantaže je orijentacija i dužina redova. Najbolja osvijetljenost i prozračnost grma osigurava se sadnjom redova u pravcu sjever jug.

Ako je planirana mehanizirana berba, dužina reda ne predstavlja ograničavajući faktor, no ipak, zbog bolje organizacije berbe iskustva su pokazala da je bolje ostaviti prolaz od 5-6 metara na svakih 200 metara dužine.

Princip sadnje aronije je isti kao i kod ostalih sadnica tj. razmjeravanje parcele i označavanje redova i mjesta sadnje, kopanje jama, priprema sadnica i na kraju sama sadnja. Sadnicu aronije potrebno je posaditi nešto dublje od visine do koje je rasla u rasadniku. Uobičajeni razmaci za amaterski uzgoj su 2 metra u redu, a među redni razmak trebalo bi prilagoditi dostupnim strojevima za među redno košenje, no ipak se ne bi smjelo saditi uže od 2,5 metra.

 RADOVI:

Obrada tla: Nakon sadnje aronije cilj je, u naredne dvije do tri godine, postići maksimalni vegetativni porast te osigurati preduvjete za redovne prinose.

Među redni prostor potrebno je prve dvije do tri godine plitko obrađivati, a tek poslije zatravniti. Za ovo su pogodne travne smjese koje se koriste u voćarstvu.

Prihrana:

Ako smo obavili meliorativnu gnojidbu prve i druge godine potrebno je dodati samo dušična gnojiva i to 20-ak grama čistog dušika po biljci. Narednih godina preporučuje prihrane od 100 kg N/ha. Ovu količinu gnojiva treba dati rasporediti i primijeniti u dva navrata, dvije trećine ukupnog dušika prije kretanja vegetaciju u proljeće, a preostalu trećinu dodati nakon cvatnje. Fosforna i kalijeva gnojiva potrebno je dodati u jesen ili rano proljeće prilikom obrade pojasa oko grma ( 30 – 60 kg/ha P2O5 i 100-120 kg K20 ).

U ekološkom uzgoju dopuštena su samo određena gnojiva (stajsko gnojivo, kompost ili gotova organska).

Odlična kvaliteta i prinos ploda postignuti su na plantažama gdje je moguće istovremeno navodnjavanje i prihranjivanje.

Rezidba:

Formiranje uzgojnog oblika počinjemo nakon sadnje orezivanjem tek posađenih sadnica na 2-3 pupa. Grm aronije, da bi imao punu produktivnost, treba imati 15 do 25 rodnih grana. Da bi ovo postigli potrebno je svake godine ostaviti tri do pet jačih izboja (slabe i kratke izboje koji nisu odgovarajuće debljine treba tijekom ljeta ukloniti). Prilikom rezidbe treba voditi računa da su najveći prinosi na granama starim dvije do pet godina, starije grane rode 20-30% manje, a i plodovi su sitniji.

Na plantažama, gdje se obavlja mehanizirana berba treba, voditi računa o visini grma, koja ne bi trebala prelaziti visinu 2.5 metra.

Slično kao kod jabuke ili kruške, cvjetni pupovi aronije pojavljuju se na različitim vrstama grančica ( vrhovi jednogodišnjih mladica i na kratkim rodnim grančicama ). Diferenciranje u cvjetne pupove je tijekom ljetnih mjeseci, u godini koja prethodi cvatnji. Zametanje cvjetnih pupova je najbolje na izbojima koji se nalaze na vanjskom dijelu krošnje tj. na dijelu grma koji dobiva dovoljno svjetla. Rezidbom grma treba se dobiti novi izrast od najmanje 10 cm (Friedrich, Schuricht, 1985.), a istodobno treba spriječiti zasjenjivanje unutarnjeg dijela krošnje. Zbog toga je potrebno od pete godine do najkasnije šeste godine, nakon sadnje, redovito prorjeđivati krošnju. Kod prorjeđivanja potrebno je najstarije grane skratiti do osnove. Vijek korištenja plantaže aronije je dvadesetak godina, ali i nakon toga perioda može se izvesti rezidba do osnove grma i potpuno obnoviti voćnjak.

Berba:

Plodovi dozrijevaju u vremenu od početka do sredine kolovoza. Budući da svi plodovi najčešće dozrijevaju u isto vrijeme, potreba je samo jedna berba. Zreli plodovi ne opadaju s grma, a mogu ostati na grmu i preko dvadeset dana da ne dođe do opadanja kvalitete. Pokazatelj optimalnog vremena berbe je količina suhe tvari u plodu, a određujemo je refraktometrom (prosječna vrijednost suhe tvari je 22% ili 9% šećera ). Prema izgledu ploda optimalno vrijeme berbe je kada pokožica ploda dobije crnu boju, a kod prepolovljena ploda sjemenke lagano ispadaju. Berba može biti ručna ili strojna. Pri ručnom branju ako želimo sačuvati plodove duže vrijeme možemo otkidati cijelu cvat, a jedan radnik može ubrati oko 15 kg na sat. Na većim plantažama uobičajena je strojna berba, a učinak radnog stroja se kreće od 3 do 4 sata za 1ha.